memoari jedne...svestrane...
28.04.2010., srijeda
|
kaže 157 dana. ova statistika bloga. 157 dana od zadnjeg posta. 157. dobro, koliko god trivijalno zvučalo - vrijeme leti! kao oni avioni koje toliko čekam. srećom pa se nije potrefilo da sam morala čekat sad kad se vulkan probudio. kako mu ono bješe ime... pa i nije strašno. valjda ako mi vrijeme leti znači da ga dobro koristim. ili se ja bar tome nadam. ma znam da ga dobro koristim jer ima smijeha. pa i kad se ne smijem naglas, često osjećam smijeh. čudo su ipak ta djeca. omoguće ti osjećaj smijeha. lijepo. uz sve one ostale radosti i nevolje. lijepo je biti majka. a neopisivo je biti mama. koja osjeća smijeh. |
22.11.2009., nedjelja
bit ce da opet cekam nesto?
ma nije moguce! ja i cekanje, ja i ocekivanje - vjecna prica, neumorna, neiscrpna, uvijek zanimljiva u svom ponavljanju... cekam svasta vezano za jednog i jedinog. i cekala bih uvijek za njega, da se razumijemo. pitam se gdje vise nalazim strast u cekanju? ma nije ona u cekanju, nego u docekanom  !svasta sam cekala - dodire, mirise, letove, autobuse, prekooceanske pozive, pisma, mailove; cekala zelene online obavijesti na skype-u ili face-u; cekala buru da se smiri da ne bih bus iz splita cekala; cekala produzene ugovore i skracene odmore... nisam sebicna, ne, znam da je i on cekao! ali sebicno prozivljavam svako novo cekanje. kao i ovo sad, a tako je banalno, bezvezno, jadno mozda i bespotrebno. a opet, moje je pa kakvo god da je. i uvijek se nasmijem sama sebi jer toliki sam vise profesionalac po tom pitanju postala, toliko puta sama sebi ista objasnjenja servirala kao da su nova da svaki put, ali bas svaki put, cijelu tu sagu o cekanju u svojoj glavi zavrsim istom frazom - jedan je umro cekajuci  ... i pomislim: "pa zasto bih ja bila iznimka?". |
21.11.2009., subota
moja jutra
|
vrlo dobro znam kako je do toga doslo i nikad ne bih mjenjala svoja jutra. s moje desne strane prekrasne smedje oci, pune zivosti, gledaju ravno u mene i pitaju: "a danas? imas li snage za danas?". s moje lijeve strane prekrasne smedje oci, trunku zrelije, ali ni s trun manje zivosti pitaju: "onda? spremna?". volim citati trenutnu spremnost na akciju iz njihovih ociju, fascinira me. i umara, naravno. zato im iz jutra u jutro odgovaram: "ne, sigurno nemam dovoljno snage, ali to ne znaci da ne mogu. i ne, nikad nisam spremna na sve sto me ceka s vama, ali, zar imam izbora? zato izvlacite te svoje male guzice iz mog kreveta i probajte ne napravit prevelik nered dok se ja ne dignem!" volim te prekrasne smedje oci na kvadrat, volim neizvjesnost svakog jutra i volim ljubav kojom me bude...a volim i nered koji me redovno ceka! jer kakva bih ja to majka bila tim ocima da ne volim sve sto mi nude?! |
